O piscu:
Sreten Asanović rođen je 1931. godine u Donjim Kokotima. Završio je učiteljsku školu, bio je glavni i odgovorni urednik časopisa "Susreti", revije "Ovdje", časopisa "Stvaranje", predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Objavio je knjige "Dugi trenuci" (1956), "Ne gledaj u sunce" (1960), "Igra vatrom" (1966), "Lijepa smrt" (1971), "Opojno piće" (1977), "Noć na golom brdu" (1980), "Lice kao zemlja" i "Martini i pelegrini" (2000). Dobitnik je prestižnih književnih nagrada, poput Nagrade UKCG (1957), Nagrade oslobođenja Podgorice (1968), Trinaestojulske nagrade (1972) i Goranove nagrade za najbolju knjigu godine (1981). Asanovićev roman "Putnik" doživio je pet izdanja, od kojih je posljednje objavljeno u ediciji "Crnogorski roman" Nezavisnog dnevnika "Vijesti".
Ulcinjska "Plima" je objavila Izabrana djela Sretena Asanovića u četiri toma.
IZABETA
Izabella Erizzo od Antonija, plemića i diplomate mletačkog i potkneza Ferare, od istog roda kao i dužd mletački iz šezdesetih godina šesnaestog vijeka - kontesa i prinćipesa crnogorska, voljena supruga Đurđa Crnojevića i premila snaha (Staniše) Skenderbega - obasjala je sobom nekolike decenije s kraja petnaestog vijeka i nekolike s početka šesnaestog.
Malo se zna o ovoj plemenitoj gospođi koja je boravila u rodnoj Veneciji, kraće vri jeme u dvoru na Cetinju, opet u Veneciji i na beneficiji Tera Nova.
Zna se i da je dostojanstveno i dostojno iskala pravdu od Sinjorije mletačke ali je takođe znano da sinjorija nikad nije izgubila parnicu niti ikome vratila ono što je prisvojila.
0 ovoj jedinstvenoj gospi najviše smo doznali iz Testamenta Đurđa Crnojevića)* i iz pisma Izabeti Skenderbega Crnojevića, odakle prenosimo nekoliko navoda.
I „...Ali sada znaj da kada krenuh da dođem od tamo, htio sam napisati testamenat, ali zaista ne htjedoh te žalostiti, upoznavši ljubav koju si za mene imala i znajući za suze tvoje spremne da se proliju. Ali sada, kada sam se od tebe udaljio, a Bog zna kada i gdje ćemo još biti zajedno, i sjetio se smrtnog časa, htio sam napisati ovaj testamenat sam, vlastitom rukom... nad svakom stvari posebno, ti ćeš ženo moja Izabeto, sama upravljati, ti sama, tako da sve ono što sam ovdje napisao, kao i ono što nijesam napisao... ti, moja ženo Izabeto sve to obavljaj.. .a za tvoj veći ugled, ženo moja, ja se suprotstavljam svakom gospodinu, bilo duhovnom ili svjetovnom, bilo bratu, ili rođaku, ili slično, bilo kojeg položaja ili ličnog ugleda, da ti niko ne može naređivati da silom radiš bilo koju stvar, niti da iko može od tebe tražiti račun o onome što jesi, ili nisi uradila dobro ili loše... neka preuzme u svoju imovinu i neka to koristi... onoliko koliko hoće... koliko bude htjela. Slično tome, neka posjeduje sve ono što je gore rečeno bilo da se uda ili ne uda, i od svega neka bude gospodar, a naročito nad onim nad čini bih ja za života bio gospodar...
I tako sve što sam ovdje napisao kao i ono što nijesam napisao, bilo iz prošlosti, ili što bi se s vremenom moglo dogoditi, sve joj ostavljam u vlasništvo i potvrđujem da je u rukama gospođe Izabete, moje žene. Naročito poslije moje smrti, moju čast će, ako bude htjela, moći dobro sačuvati sjećajući se ljubavi kojom smo se voljeli... Izabeto, ponavljam, odričem se svih svojih posjeda u cjelini... Nikom drugom ne dozvoljavam da protiv tebe traži račun niti da ti naređuje, osim jedinoga Boga."
* Testamenat je mnogo prevođen, tumačen i citiran -od Ivana KukuljevićaSakcinskogpadopl. Miloša od Dobrote - prim. Zapisivača.
II „Plemenitoj i mudroj i vsakoj časti i visokoj hvali Bogom darovanoj i visokorodnoj našoj miloj i ljubimoj snasi, gospođi Izabeti... od gospodina Skenderbega Crnojevića, sandžaka crnogorskog i primorskog i vsoj dioklitijanskoj zemlji gospodina, milo i ljubimo i vele drago pozdravljenije vašemu gospocvu. Potom takoi da zna gospocvo vaše kako ni Bog spodobi obladati i gospocvovati zemljeju seju deda i oca našego, takoi molimo gospoda Boga vsedržitelja i po nas i na vas da bude veliki božji divni i nepremeni promis carstva mi, i vas da Bog spodobi obladati i gospocvovati zemljeju i prestolom deda i oca našego i našijem."
Tako su Izabetu osobila i slavila dva brata -renesansni vitez Đurađ i mlađi Skenderbeg, sultanov povjerenik i u islamu nasljednik cijele zemlje crnogorske i skenderijske. Oni stavljaju pred skute jedine Izabete - i zemlju i blaga i upravu s ljubavlju i blaženstvom kao dva templara što obožavahu sveti ženski princip.
Zaludu smo se trudili da saznamo kako je izgledala božanstvena Izabeta; navodimo zato dva opisa slike, dame, savremenice naše junakinje, što ih duboko povezuje renesansa koju su zasigurno obje ispovijedale. Prvi opis je od narečenog Feliksa, iz male ali zato vrlo pretenciozne novele Slika i sjenke, publikovane krajem pedesetih godina prošlog vijeka; drugi, znamenitog živopisca i beletrista Dimitrija, o tajanstvenoj i uznemirujućoj, dostojanstvenoj i zatvorenoj slici, iz knjige Veronikin rubac.
I „Vidio sam njenu lijepu glavu sa zaglađenom kosom koja se spajala ispod brade, sa razdjeljkom na tjemenu, nešto duži vrat sa crnom ogrlicom što podsjeća na brojanice, uzana ramena i jedva naslućene grudi koje s desne strane prekriva njena ruka sa veoma izduženim tankim prstima...visoko usko čelo preko sredine povezano tankom cmom vrpcom; obrve u jednom luku urastaju u žutu, širu i kao istetoviranu liniju koja se završava na sljepoočnicama. Nos ima fini gospodstven oblik sa jasnim ivicama a oči zagonetnu snagu koju pojačava kratak spoj malih usana i odsustvo bilo kakve bore na licu..."
II „Leonardo je znao dočarati i laki drhtaj nelagode u slikama prožetim ljepotom i elegancijim. Taj dvojni aspekt motiva koji istodobno nosi ljepotu i neku vrst nelagode... svakako je slika Dama s hermelinom... to je, možda, najneobičniji portret u Leonardovom opusu, što zrcali rafiniranom bizarnošću..."
Hoćemo da vjerujemo da je Leonardov portret Cecilije Galerani - koji smo pedesetih viđeli u galeriji dvora Vavel u Krakovu i za koji se do prije nekoliko decenija samo nagađalo da je Da Vinčijev - u stvari portret nedostupne i jedinstvene Izabete, najljepše i najtajanstvenije od svih božanskih žena što ih je Leonardo stvorio.
TRIUMPH
Risto Miranović i sin mu Mato, podnoć su stigli u Kuče, po preporuci, u kuću Krke Mijovića, koji izdiže na dobru planinu đe ima dosta paše i vode, uzima ovce „na zetsku" da bi ih sjeseni, ojačale i pretile, i kilo sira po bravu, dogonio vlasniku na kuću. Miranovići su došli zbog planine i ovaca: nekad veliko stado bilo im je smanjeno i postradalo, cijele prošle godine klano - proljetos za spas familije od nezapamćene gladi, pa od dotad nepoznate pošasti „španjolke", te od globa i otimačina kad ostasmo bez države i imena.
Poslije dogovora o uzimanju ovaca, otac i sin, lijepo su ugošćeni u kamenitom i bezvodnom kraju čuvenom po gostoprimstvu čemu je pridavalo ne tako davno malisorsko porijeklo stanovništva (Malesija - sjeverna Albanija i Prokletije iliti Južni Alpi).
Najstarija đevojka domaćinova, pošto su Risto i Mato legli u sobu za namjernike, prije no što je iznijela lampu i izašla, podvila im je pokrivače i ušuškala ih; Risto je, kad su se probudili, predložio Matu ako mu se dopada da pregnu da ištu đevojku koja ih je sinoć podvijala; Mato je ovo jedva dočekao, te su je istog jutra isprosili, uglavili svadbu i utvrdili dan i broj svatova.
Risto, kućić bez vlasti, za Mitrovdan se pobrinuo da mu svatovi budu opremljeni bolje no kad se hodilo na Cetinje; osigurao je dobre konje iz Zete, Lješanske nahije i Lješkopolja, i crnogorsku robu za onoga koji je nije imao; bio je tu i njegov Kulaš ali i ognjeviti Bijelac kuma Andrije Perovića; jedino Filjo popa Belja nije ni smio ni umio da uzjaše sedlanika no ga je vodio za uzdu četiri sahata do Kuča i toliko nazad.
Kad su svatovi izašli sa vjenčanja iz Lješkopoljske crkve na brijegu između dvije Gorice, dočekao ih je sa zdravicom Đuro Manjof, na prvom motorbiciklu u Podgorici, i to marke Triumph.
Niko nije primijetio kad su se izmakli i istupili naprijed, kum Andrija na Bijelcu i bratstvenik mladoženjin, Đuro Manjof, na motoru, sa velikim naočarima kao od gasmaske i kožnom pilotskom kapom; viđeli su ih kako zamiču iza plotova i drača, рrеко ledina i njiva, pa livadama i puteljcima prema Donjim Kokotima; Đuro je zalegao na guvernal i poskakivao zajedno sa Triumphom, a kum Andrija, sitan i mršav živac, jahao je kao džokej.
Jedan pored drugog, lećeli su kao laste ponad Kamipolja, a svatovi s mladom i okupljeni narod stajali zapanjeno gledajući u nebo.
LELEK
Na glas da je umro brigadir Andrija Raičević (Lješkopolje, 1880 - Gaeta, 1920), njegova familija i bratstvenici priredili su pokajanje bez mrca: na čelo stola prekrivenog Krstaš barjakom, uzaslonjena je uokvirena fotografija pokojnika u uniformi crnogorske vojske sa epoletama i ordenjem, dok su na začelju stajala nekolika njegova rođaka sa komandirskim grbovima na kapama kojima je crveno tjeme bilo prekriveno crnom svilom...
Povorke su pristizale iz cijele Zetske ravnice, i od Cetinja i od Danilova grada; naprijed su stupali lelekači, kao i uvijek, zaneseno usredsrijeđeni i naglašeno žalosni...
Ispred velike povorke iz dva susjedna sela izdvojio se komandir Mihailo Lukić, kome je nova vlast potvrdila čin i obukla uniformu svoje vojske; skinuo je koporan i šapku i predao ih svom rođaku kao da mu je posilni (ta služba je postojala samo u vojsci kojoj je Lukić pristupio); zahvalni rođak zamislio je da je već postao ađutant svog nadobudnog bratstvenika; raspasani i gologlavi oficir sastavio je pete i zalelekao, junaka od junačke kuće, njegovu prekinutu mladost, zlu sudbinu njegovu, veliki izgub familije i plemena...
Samo što je lelekač završio, vojničkim korakom istupio je ispred njega Leko Tomović, isprsio se, podbočio ruke, isturio laktove, razmaknutih stopala i pogleda uperenog u zastavu i portret - zalelekao đenerala Andriju, ratnika i vojskovođu, mlado sunce ugašeno, brata što zadovijek osta u tuđini, vjernoga pobočnika kralja Nikole Prvoga što ga pogani sramotiše i raskraljiše, a Crnu Goru razuriše i u crno zaviše...
*
Istoga dana, u prvi mrak, Leku je u kuću upala patrola koju je predvodio Zeko Lončar, austrougarski žandar koji se pročuo kao nemilosrdni tragač za komitima, a pod novom vlašću, koja ga je takvoga jedva dočekala, nastavio da sapire i progoni Crnogorce; Leka su svezanog, trčećim korakom, proveli kroz Donje Kokote i predali u Jusovaču, đe su zlopatili protivnici prisajedinjenja Crne Gore Srbiji...
GANDI
Uvjerljivo je nosio ime slavnog vođe naroda Potkontinenta - Mohandas Karamchand, Mahatma od Mahan Atman - velika duša (1869-1948).
U Staroj varoši, u Krivoj ulici, između Glavatovića džamije i katoličke crkve, u daščanom prigratku metar sa metar, na izlazu hodnika na ulicu, držao je svoj „dućan". Bio je slab i izgladnio, šiljate gole lobanje, sa okruglim žičanim naočarima, umotan u bezbojno iznošeno platno očito nekada smeđe boje. Niko mu nije znao pravo ime niti odakle je, ali je bilo nesumnjivo da se uživio u ulogu velikog čovjeka te nije čudo što su ga varošani prozvali - Gandi. Postojalo je i nešto što ga je razlikovalo od nedostižnog uzora - njegove nanule na bosim nogama bučno su odjekivale pločnikom, čule se nadaleko, ma koliko se on trudio da ide tiho. Ipak, smjerno ponašanje i neka rafinirana uzdržanost krasile su malog čovjeka i primicale ga jedinstvenom uzoru.
A kad se nađe u svom tijesnom i golom dućančiću sa jednom štoklicom i minijaturnim bankom, Gandi bi turpijom strugao kocke iliti lokume cukra i diskretno ih smanjivao da bi ih prodavao na komad i kao da su normalne veličine, a sastrugani sitni cukar stavljao u papime fišeke i takođe prodavao.
TUNGUS
Pješačio je gotovo desetak kilometara do Gimnazije: po izlasku iz sela, pustim poljem, postopicama i kroz čičage, pored seoske opštine pred kojom su vazda čučala po dva-tri besposlena, ni seljaka ni varošanina, koje je zaobilazio u širokom luku da ga ne bi pitali čiji je koji je; stiskao se uz zidove glavne ulice dok je sredinom i širinom varoškog korza krakala, kao da vade noge iz snijega, ljesa bradatih i kosmatih sa mrtvačkim glavama na crnim šubarama i ukrštenim redenicima preko prsi; uvijao se uz zidine ne bi li se stopio s njima i postao nevidljiv; viđao je među njima i onog mladog i bjeloputog sa đevojačkom kosom niz pleći, koji je ispred kina Luksor, u kome je bio prijeki sud, sandrugi poveo na strijeljanje njegovog susjeda Ivana Vasova; a kad bi došao u školu strepio je od nastavnika, naročito od onih ispeglanih civila koji su znali kao slučajno da zavrću skute od sakoa i u hipu otkrivaju „berete" za pasom. Mršavog i blijedog seljačića oni su gledali s visoka i s hladnom netrpeljivošću; tako ga je gledala i gospođica Makijevska, nastavnica gimnastike, koju je uvijek poslije časova sačekivao čisti i umiveni okupatorski oficir; samo profesor istorije prema njemu se ponašao kao prema ljudskom biću, a kako je bio najbolji iz njegovog predmeta, često ga je isticao za primjer a ponekad bi ga i pomilovao po glavi. Dječaku je Profesor izgledao ljepše od svih mlađih kolega: sa sivom astraganskom šubarom koju nije skidao ni na času, u kratkoj vunenoj dolamici crnosive boje, s tankom kravatom malog čvora i svjetlosivom košuljom sumnjive čistoće, u poširokim jahaćim pantalonama od dijagonala i crnim izglačanim čizmama...
Nekolike decenije poslije, nekadašnji odlikaš Profesorov, naišao je na studiju uvaženog istoričara Rista Dragićevića, ujaka Danika Kiša, koji je utvrdio da je tzv. Tajni ugovor između Crne Gore i Austrougarske običan falsifikat srpske obavještajne Službe, a da je izvođač radova bio njegov najmiliji profesor Radovan Perović Tungus.
USKOTRAČNI
Grad na pragu Zaliva, koji skoro cijelu godinu grije sunce a krajem jeseni erodiraju debelo more i moćni jugo - nije izgubio svoj mediteranski lik, iako su u Preparandiju šljegli srednjoškolci sa śevera i juga, većinom odjeveni u rasparenu vojničku ili suknenu odjeću.
Na sjednici aktiva Skoja (koji je ukinut godinu kasnije, poslije Rezolucije Ibea), sekretar Spasoje -predavao je o liku mladog komuniste, o nesebičnosti i žrtvovanju za ideju, o pitanjima lenjinizma, o poslušnosti i vjernosti starijim drugovima i rukovodstvu - iznio je zatim slučaj druga Fede, koji je podlegao malograđanskim zastranjivanjima i ako bi tako nastavio, je li jasno, neće śutra moći da vaspitava djecu i omladinu.
Kad je spomenuto njegovo ime, Feđa je uzdrhtao i klonuo glavom među šake, dok su se njegovi drugovi redali ka na macu, kudeći njegovu buržoasku odjeću i obuću. Na kraju je i sam procvilio da mu je sve to - i kratki kapot iliti sako sa lažnim ramenima dug gotovo do koljena, i uske, frula pantalone, i cipele gumiđonke - poslala tetka Dunja iz Francuske, da je njegova familija iz rata izašla gola i bosa, da im je kuća gorjela...
Pošto je zamolio drugove da mu oproste - odlučeno je da se Feđa ne kažnjava, poglavito što se iskreno raskritikovao i što je drugarska kritika na njega pozitivno djelovala...
Sekretar Spasoje - sa transverzale Trebinje-Bileća, đe, vele, ujed pauka crna udovica može da bude smrtonosan - u tačci razno saopšti da ima drugova koji ne plaćaju omladinsku članarinu...
Na prijeteća pitanja, koji su to, neka kaže, Uskotračni objavi:
Feđa, i ovi Bokezi...
Feđa, bezprizivno popi kaznu -poslednju opomenu - uz uslov da ima da se popravi i da kako zna skine i baci inkriminisanu robu, i plati članarinu...
*
Nekoliko decenija kasnije, Spasojevi zemljaci preplaviše Grad na kraj mora, i zaprašiše ga balkanskim duhom.
ISLJEDNIK
Poziv, sa pečatom i brojem, bez ikakva objašnjenja zašto ga zovu, izričito je nalagao da se pozvani, u određeni dan i sat, prijavi isljedniku u Kaznenom zavodu, nekadašnjoj Jusovači.
Nije osjećao strah od moćne službe sigurnosti; mislio je da su prošla ona vremena, nakon četrdesetosme, kad se moglo zaglaviti i na lažnu dostavu; ni na seoskim igrankama nijesu se više pjevale, u crnogorskom osmercu, pohvalnice miliciji i odbrani, i mudrom rukovodstvu; dok su u njegovom društvu, orijetko, skandirane kvinte:
Ozna sve dozna...
Udba zla sudba...
Primio ga je uozbiljeni plavooki tridesetogodišnjak, blijedog tena i uredno začešljane kose, u teget odijelu i bijeloj košulji sa crvenom kravatom.
Potvrdno je odgovorio kad ga je isljednik pitao da li zna da je njegov drug Slavko Č. student svjetske književnosti u Beogradu, uhapšen.
A na pitanje da li zna za studentske demonstracije na Novom Beogradu, izjavio je da je za to saznao kad su Slavko i on, poslije popodnevne predstave u bioskopu Drina, svratili u kafanu Moskva, đe su našli cmogorske mlade pjesnike i tu, tokom večeri, čuli da su studenti protestvovali zbog hrane u studentskoj menzi...
Isljednik nije uspio sakriti nezadovoljstvo izjavom; užurbano mu je zatražio poziv i stavio ga u fasciklu u kojoj su bila nekolika plava obrasca i više bijelih gusto kucanih, listova pelira; odlučno je ustao i hladno se pozdravio, naglašavajući da o ovom razgovoru ne može da se priča, da ga u stvari nije ni bilo...
*
Kad su se koju godinu kasnije sreli u Sarajevu, Slavko mu je prigovorio što nije đošao na suđenje; bio se pozvao na njega kao svjedoka u vezi sa protestima na Novom Beogradu; osuđen je zbog arogantnog ponašanja pod istragom, pesimističnih stihova i učešća u demonstracijama.
INTELIGENT
I njega su, kao i sve prosvjetne radnike, mjesni nosioci vlasti s visoka zvali prosvetar.
Dobro je prihvatan sproljeća svake godine, kad se spremala mjesna štafeta za njen kratki put do republičkog centra; za mjesno rukovodstvo, on je pisao uznesene čestitke u povodu Maršalovog rođendana; oni bi ga tada pozivali u društvo đe su suzdržano izjavljivali ili potvđujući klimali glavama jedan drugom, da je njihova čestitka najljepše sročena i da će je odgovorni drugovi sigurno primijetiti...
Znao је svoje mjesto i sve bi bilo kao i svake godine, da nije bilo iznenada zakazane sjednice njegove partijske ćelije, na kojoj se pojavio tek oslobođeni golootočanin; samo što mu je sekretar dao riječ, sa snebivanjem je kazao da je revidirao stav i da hoće da zasluži povjerenje društva i Partije, a zatim nastavio, glasnije i čvršće, da se, tu prisutni, Peko Ilijin Novaković - navodeći datume, vremena i mjesta - izjasnio protiv linije Partije i da podržava Rezoluciju, da je kritizirao Centralni komitet i organe bezbjednosti...
Svi prisutni uglas su negodovali, zahtijevajući da se neprijatelj odmah isključu damu nije mjesto među poštenim komunistima...
Jedino je uvijek disciplinovani prosvetar apelovao da se ne donosi odluka napriječac i aklamacijom, da se ne mora vjerovati na riječ dojučerašnjem kažnjeniku i da bi trebalo, po statutu, izabrati komisiju i na narednoj sjed- nici predložiti odluku...
Neradoprihvatajući odlaganje neizbježne kazne, usvojili su njegov prijedlog i zlurado ga imenovali za predsjednika komisije...
Sam je, u komisiji, ispitivao opanjkanog, sve po navodima prijavitelja, što je Novaković odlučno odbacivao kao neistinu - niti se s doušnikom sastajao, ni na tim mjestima, niti tih dana...
Uvjeren da je Novaković lažno optužen, prije no što će predložiti komisiji da ga oslobode, kako bi nabijeđeni što potpunije bio opravdan, srdačno ga je pitao, reda radi, što misli o nepravednim optužbama sovjetske Kape protiv našeg rukovodstva; Novaković je odgovorio da smatra da su Sovjeti u pravu, i da je trebalo prihvatiti kritiku Informacionog biroa...
Na predlog predsjednika komisije, Novaković je jednodušno isključen.
*
Mjesno rukovodstvo nije više zvalo kolebljivog inteligenta da im piše pisma; i Novaković je s prezirom okretao glavu od njega.
ŽABA
...Dok se sladite žabljim batacima, ispričaću vam kako je nama, dječacima, za vrijeme onoga rata, omiljena igra bila mučenje žaba, ali i jelenaka, skakavaca i ćirikavaca. E, zbog takvih i sličnih priključenija, čini mi se da sam zdimio na kraj svijeta, bježeći, jednako, i od očaja malih sredina.
Odalje od Kamipolja, tankovodna rijeka, krajem proljeća bi presušila teško zaudarajući na močvarna isparenja i usmrđelu ribu. U njenim skorčalim kaljugama bilo je puno zelenih žaba (Rana esculanta), koje su po svojoj pastelnoj zelenoj boji imale male crne pjege i žute uzdužne pruge, dok im je donji dio tijela bio bjeličaste ili žućkaste boje; šare su im bile još ljepše poslije parenja; velike oči u zlatnom prstenu imale su neki mudar i u isto vrijeme vedar pogled. Lovili smo i iskopavali zelene ljepotice, i donosili na Tujkovinu, dok su moćni "libe- ratori" nadlijetali zetsku ravnicu, noseći tone smrtonosnog tereta na Ploešti, a zlokobni "daglasi" svakodnevno izručivali bombe na obližnji grad, koji je bio zborno mjesto trupa Wermahta iz Grčke i Albanije, koje su se, zajedno sa kvislinzima, grupisale i polazile na zli put; mi, trinaestogodišnji zaludnjaci - u nižu gimnaziju nijesmo išli još od prvog bombardovanja- skupili bi se u krug, svaki uzeo svoju žabu, stavio je na tvrdu zemlju i željeznom šipkom ili ekserom za zakivanje greda, odmjereno je udarao po glavi, dok bi se ona grčila i postepeno nadimala. Tvrdili su da žaba, kad je tuku po glavi, mora da se naduši i pukne. Zaneseni, udarali smo ignorišući zaglušnu huku bombardera i razdiruće praskanje bombi...
Moja žaba odjednom klonu i opusti se dok joj se na glavi rascvjetavala kaplja krvi. Pade mi mrak na oči i glavom bez obzira, prašnjavom ledinom strkoh kući, bježeći od svog zlodjela i svojih drugova opijenih mučenjem.
Moje bjekstvo preko grane i Atlantika nije prelomila gladna euforija, pijanstvo od slobode, mladićka razočaranja, Kamipolje ucrnjelo od skakavaca ni potpuno porušeni i razoreni grad u kome sam završio maturu - ili možda jeste sve to zajedno.
Čašu jada prelilo je krvavo zločinstvo na onoj istoj Tujkovini: dvoje pasa koji su se zakačili prilikom parenja i nijesu mogli da se razdvoje, nevoljno i tromo su vukla svak na svoju stranu...
Iznenada im je pritrčao naš drug iz đetinjstva, Aljoša Asasin, krupna zipina, široke glave urasle u ramena, i jednim zamahom kosijera između u grču zakovanih pasa, presjekao puzdro iliti falus; psi su žalostivo zaskvičali i iznemoglo se povukli odmičući se jedan od drugog - muškome partneru iz unakaženih genitalija šikljala je krv, a ženka je u zgrčenom svinkteru, krvareći, odnijela mrtvi dio svog oplođivača...
- Damn it! - završi monolog potuđeni zemljak Vešo Jukon.
SOLILOKVIJ
...Nije to ništa, ja imam šest malijeh i sedam velikijeh bolijesti, a vrh svega meteopatiju i hipohondriju, pa se ne žalim, život mi je zato zanimljiv i nepodnošljiv u isti mah; što je najvažnije, sve to mi ne utiče na apetit, pa mogu da patim do mile volje; u Parizu sam, kao mlađahni emigrant iz FNRJ, kraće vrijeme, konzumirao izvanrednu pseću hranu iz limenki; iako sam u đetinjstvu trošio odumu varenu ikru od ukljeva i skobalja, nijesam omrznuo kavijar, naprotiv; a najboljeg lososa kušao sam na Aljasci, u Kolidžu, north from Ferbanks, pa naviše, đe sam vidio pse mučenike, potlačene ali žilave i otporne proletere, kako u zapregama vuku teške tovare na saonicama, krčeći po ledu i snijegu dok ih sirovi i surovi lovci na irvase i polarne međede, šibikaju dalekometnim vhipovima i još im se maše na vrh tereta da i njih nose; a Canis familiaris što je vazda bio s čovjekom i uz čovjeka, najveći je poltron poslije svog gospodara, naravski, razlika među njima je u korist psa, jer on je poltron s razlogom a čovjek i s razlogom i bez razloga; zlosilje im je, takođe, zajedničko, ali pas opet stoji malo više na rejting listi, jer to čini samo kad mora; sad mi dobro dođu stihovi Vjenceslava Čižeka, koji je, dijelom i zbog takvih robijao: Žaba drugu pojela ne bi / a čovjek hoće svoga kolegu / Širom zemlje hramovi / širom zemlje ratovi / paktovi - crni svatovi; pas se stravi od puške i pištolja, od bombe i granate, osjeća smrt prije no što je sunula na njega, a čovjek ni kad ga snađe, iako su njih dvojica još od paleolita zajedno; zato ih glad čini sličnim- u potleušama od suvomeđe podno Kamipolja glad je bila vazda s njima; pod ratovima i vojskama, okupacijama i asimilacijama, ali i u rijetkim mirnim vremenima, čovjek se nije brinuo za psa, on se oduvijek sam snalazio i tragao za hranom; i ljudima i "kućnim ljubimcima" bilo je jednako teško i najteže, na izlasku iz zime, kad nije bilo ni suva rebra ni užeglog rijesa slanine, niti kosti da pas oglođe, zdrobi, i u oštrim škriljcima i iverima proguta; ako ljudi i prežive do kopriva, štira pitomoga, zelja divljega i lijepe žućenice iliti maslačka psi to nijesu niti jeli niti mogli dočekati, no su jedva nalazili ispod plotova ili iza kuća skamenjeni ljudski izmet i proždirali ga; na nultoj tački nemaštine i gladi, Veljovići su skinuli pršutu koja je jedina visila o kuki na gredi crnoj od čađi, da se najedu pa poslije kako bude; pršuta se bila potpuno ucrvljala i usmrđela, nije bilo Crnogorca koji bi je okusio pa su je bačili na bunjište; njihov vazda gladni Šarov, presukana i preskubena psina, nanjušio je veliku pršutu i unezvijereno navalio na nju dok nijesu ostale samo bijele kosti; odvukao se, sa trbuhom do zemlje, do rijeke i zagazio u plićak dok mu je uzdrhtali abdomen ronio; da ste ga mogli razumjeti sigurno biste čuli kako zavija: vodo, moja vodo, što si tekla tekla si, i navro da pije, pije - nije utvrđeno koliko je to trajalo, možda sat, možda dan, tek zimogrozni, bolesno vedri marač, rascijepila je bljuzgava eksplozija; Šarov se raspao na sve četiri strane i nestao u vodi koja je lijeno nosila crijeva i želudac, prslu jetru i nesažvakane komade crvljive pršute...
Od tada, ja ne konzumiram pršutu. A vi?
GLUHO
Zelenkasta svjetlost, zbijena tamom i naborana od premorenih očiju pritiskuje me svojim pipcima i ja se osjećam kao da sam ušao natrag u školske hodnike moga ranog djetinjstva. Ova svjetlost, prožeta kristalnom jezom, polako me osvaja od poluskvašenih prstiju nogu uz koljena pa sve do grudi koje više i nemaju onaj prvobitni obim, čudno su se otegle i opasale rukama kao teškim mokrim konopom. Ne zbog ovoga što sam tu, u ovoj nezgrapnoj kutiji, koja nikada nije ni slutila da će jedno biće slično meni naći u njoj sklonište, ne zbog ovog kubnog metra polutame, već zbog onog napolju, zbog onog što je došlo gotovo iznenada, bez prethodne opomene sirena, čini se - niotkuda.
Ona neobična znamenja koja su navirala ispod krovova, pravila spiralne putanje i uvlačila se pod kosti, učinila su da se moje spokojstvo pretvori u pepeo, da odleti, da se toliko razlikuje od spokojstva drugih, koji su sačuvali ključ toga događaja. A oni pred kojima su sve brave bile zaključane naglo su tonuli u pijanstvo, vrtoglavo jurili ulicama i raznosili ta znamenja kao jutarnje novine, pomalo uživali u svemu tome, u vlastitom strahu, u radoznalosti drugih, u opasnosti koja se naglo približavala.
Sve ove pojave vraćale su me saznanju da mi nijesmo toliko moćni da pretskažemo razvoj događaja, jer činilo mi se da je lakše govoriti o događaju koji je već tu nego o česticama koje ga najavljuju, česticama zagonetnim, isto onoliko koliko i nešto što ne postoji. Ali te čestice su ipak najavljivale prisustvo nečega iznad samih naših glava, ispred zbunjenog pogleda, ispred mojih sasvim nemoćnih ruku.
Nikako nijesam mogao da se pomirim sa osjećanjem nemoći pred tom čudnom zagonetkom koje su bili svjesni i mnogi drugi, trgovci, činovnici, prodavci novina, ali njima je bilo lakše, oni su se zavaravali, tješili jedni druge, i neprestano brbljali o proročanstvu koje je dao neki starac pretpotopskog glasa - da će krv poteći poljima, da će sunce utonuti u maglu, da će žuti mravi preplaviti zemlju. Tada sam mislio da su to najobičnije gluposti, obmane, znaci prisutne panike.Meni to nije moglo pomoći, zato sam više volio da budem sâm pa ma koliko to teško bilo; tako sam mogao da prihvatim sve mjere predostrožnosti.
Kako da ne primijetim koje su sve struje uplovile u mene! Nužne, svakodnevne pojave, naglo su gubile svoj pravi smisao, stvari su se dijelile na najsitnije činioce, magleni veo je dolazio i sa sjevera i sa juga i ja sam namah shvatio da ni o čemu drugom i ne mislim, da sam potpuno zaokupljen i da mi je jedini izlaz sklonište. Pomišljao sam da je ipak sve to još uvijek rano, zato sam i nastojao da svoj svakodnevni put do ureda, koji bi protekao u prelistavanju jutarnjih novina i brzoj analizi slučajno uhvaćenih polurečenica u prolazu, pređem što prije, izbjegavajući svaki neposredan razgovor s ljudima, jer mi se činilo da bih u tom slučaju ubrzao katastrofu koja je već ionako nedvosmisleno visila nad nama.
Osjećao sam njeno prisustvo po iznemogloj tišini što je jutrom zahvatala grad i prostirala se po asfaltu koji je tada dobijao bjeličastu skramu kao jezik bolesnika. Ta tišina je skoro ledila i lišće koje je već sasvim bilo spremno za put kao i uvijek krajem jeseni, okamenila ga i oduzela mu onu prirodnu lakoću, privezala ga za stablo kao da nema potrebe da napravi mjesto za novo listanje. Shvatio sam da je priroda poremetila svoje tokove i to sam uzeo kao još jedan nepobitan dokaz onoga što je prisutno, što ne bi trebalo da dođe, a ipak sam svjestan da se mora zbiti u svoj svojoj neželjenoj izvjesnosti.
Ni cvrkut ptica nije me više uznemiravao, nijesam osjetio ni krila ni krik, i prva pomisao koja mi je došla poslije tog saznanja bila je da one svojim čulima bolje osjećaju opasnost nego ljudi, da su se sklonile negdje među stijene, duboko pod zemlju, ispod ove blijede svjetlosti koja tamom zasljepljuje.
Počeo sam da izbjegavam prijatelje jer mi se činilo da će me njihovo prisustvo još više uplesti u mreže iz kojih nikako neću moći da se izvučem. Oni su ionako bili zauzeti sobom i svojim slutnjama, pa mi se počesto priviđalo da mi zapravo mislimo iste brige, samo što ih primamo i nosimo na razne načine.
Novine su bile moja jedina veza sa okolnim svijetom, ali i iz njih je vrebalo puno neslućenih opasnosti, mala i gorka ujedanja ratne igre, i jeza koju sam jedino ja osjećao jer o njoj nije ništa pisalo; ona je bila sakrivena duboko između redova. Prvi put u životu vidio sam da ni novine nijesu hladan papir, da i u manjim i u većim slovima ima puno eksploziva (taj prasak sam već odavno osjećao); jedino što u njima nije bilo živo (vidiš, ta slika me odavno prati) bila je iscijeđena djevojčica sa brojem na grudima koju je smrt posjetila u trenutku buđenja pored male menažerije od plastične mase.
Kad bi mi uspjelo da se izvučem iz tih praskavih okvira novinskog papira i da zakoračim naizgled potpuno mirno, nanovo bih osjetio dah opasnosti težak i gust kao mašinsko ulje, dah brojnih lešina i počađalih oblaka iznad kojih je virilo parče provalije neba sa ogromnim slapom koji je munjevito jurio da me uguši ne ostavljajući mi ni trunku nade da ću uspjeti da sačuvam malo vazduha, makar toliko da bih mogao pokušati bjekstvo. Grudi su se skupile, a grudna kost utonula među pluća i priljubila se uz dušnik, te mi je uzaludan svaki pokušaj da udahnem.
Sad jasno znam i vidim da će poteći krv, valjaće se, ne brzo kao bujice što za tren sve odnesu, već lagano i meko, zatvarajući sve pore na ovoj ispucaloj zemlji, podaviće rijeke, poklopiti jezera, a ljude će gutati kao živo blato, zatopiće školjke u ušima i nastupiće mrak od tišine, mrak gluv od velike smrti.
Svakako, morao sam pronaći sklonište. Više nije bilo odlaganja, jer narednog trenutka, ili odmah poslije njega, može da se dogodi, a kud ću ja ako se unaprijed ne pobrinem, ako ne pronađem ništa?
Pored samog ureda postoji jedna stara prizemna zgrada koja već odavno služi kao garaža, mada su kola parkirana i sve do pumpne stanice. Tu, u garaži, pomislih, mora da postoji neki otvor, neko ugodno mjesto koje bi moglo biti vrijedno moga traganja.
Ušao sam polako kao da hoću da pogledam gdje bi se mogla uvesti kola (možda će neko misliti da ih zaista imam), nemarno naizgled, zavirio u svaki ugao, opipao gvozdene konstrukcije i betonski pod; znao sam da mora postojati neki prostor, nešto za instalacije ili kakvu drugu svrhu. I baš dok sam razmišljao o svemu tome (plašila me pomisao da će neko naići), iznenada sam ugledao jedan mali otvor koji se nalazio u zidu što spaja garažu s našim uredom. To je, zaključio sam, i bez oklijevanja napustio garažu da ne bih slučajno odao tajnu ovog pronalaska. Dok sam se peo uz stepenice uvidjeh da je zgrada u kojoj se nalazi naš ured nekada imala lift čije je ležište, sada zabetonirano odozgo, a onaj ulaz iz garaže bio je jedini otvor na toj sasvim neupotrebljivoj kutiji.
Razradio sam čitav plan: kad dođe onaj trenutak, ljudi će izbezumljeni da pojure niza stepenice, ali pošto naša zgrada nema skloništa, svi će krenuti napolje, prema velikom mostu kod parka, ili prema hotelskom skloništu (zar bi tada uopšte neko mogao ući), a ja ću hitro iskoristiti pometnju, uskočiti u garažu i provući se neopaženo, sasvim smanjen, u onaj bezbjedni prostor kubnog metra tame.
Od ranog jutra znao sam da će se tog dana dogoditi.
Kućepaziteljka me je čudno gledala, približila mi se i zauzela molećiv stav. Možda je htjela da me nešto pita; mislio sam da je predosjetila pa želi da se posavjetuje, da mi nešto kaže na oproštaju. Ja sam lukavo odbio svaki razgovor, praveći se da ne primjećujem njenu želju, i kao obično - samo učtivo otpozdravio.
Moj susjed iz ureda, koga sam sreo odmah po izlasku iz svoga stana, takođe se zagledao u mene, ali nije izustio ni jednu riječ; ja sam ga mimoišao bez pozdrava, vjerovao sam da je tako bolje.
Novine toga jutra nijesam kupio.Nije imalo svrhe.One ionako više ništa ne mogu da kažu.Meni.Oni koji nijesu bili upućeni u ono što predstoji halapljivo su gutali masna krupna slova i vjerovali da još odnekud može doći spasenje.Tada mi ih je bilo pomalo žao. Pomislio sam: Koliko su ta bića prepatila da bi sačinila porodicu, da bi kupila ogreva za zimu i na vrijeme, po najnižim cijenama, spremala turšiju, koliko su se ta bića sekirala zbog želje njihovog sina da mu pribave razne igračke, a vjerovala su da ima i pametnijih stvari!
Na trgu (vjerovaćete mi da sam išao dovoljno brzo) bilo je puno svijeta. Čudila me ta gomila koja, izgledalo je, nije ni pokušavala da se negdje skloni, već je unezvjereno gledala prema krovu jedne visoke zgrade. Onako u prolazu načuo sam da se neko priprema za skok, da ljudi ulažu posljednje napore da ga odvrate, da je taj neobičan čovjek pozvao publiku da gleda čudnu paradu i da će za koji trenutak zaglaviti na trotoaru.
To me još više uvjerilo da pometnja već počinje. Samo, nikako nijesam mogao da shvatim zašto ljudi toliko nastoje da tog čovjeka odvrate od namjere, kada će i sami, za koji trenutak možda, morati ozbiljno da se pozabave sobom. Tada sam vidio u kolikoj sam prednosti.
U ured sam ušao prvi; sio sam, otvorio fijoku i nemarno izvadio akta.Bilo je puno neriješenih.Nikako ne znam zašto sam sve to radio, kad mi je odavno bilo jasno da je to sve prah, kao i ljudi koji su ih pisali. Pa ipak, očekivao sam da se pojave i ostali službenici, da se i oni nagnu nad stolove, jer ako bi se slučajno sada desilo, oni bi mogli unaprijed izgubiti glave i pojuriti uza stepenice. Tako bi mi zakrčili put i moje bjekstvo bilo bi onemogućeno.
Oko osam, iznenada me ošinu jedan zvuk neobične visine koji je došao negdje sa strane, porebarke; uđe u mene i poče da me struže, da me glođe, da do ludila vrišti. Tada osjetih gušenje. Pokušah da udahnem, razvukoh čeljusti, napregnuh mišiće, ali vazduh se skameni i nikako da progutam tu stijenu. Onda se zvuk ponovo javi, ali ne više onako jednostavno - rastao je odasvud, iz svih uglova, uvlačio se u sve pore, grizao, ujedao, drobio misli; ja pokušah da začepim uši dlanovima, ali oči razvučene do bola i jezik u sitnim trzajima kazivali su da se i zidovi lobanje ugibaju.
Jurnuh niza stepenice i uletjeh u garažu. Bi mi jasno, i pored opasnosti u kojoj sam se nalazio, da moram ući neopaženo. To mi je uostalom i uspjelo zato što su u suprotnom uglu radnici rastavljali nekakav žuti kamionet.
Zatvorih ulaz mog skloništa. Zvuk je ipak trajao, jedva primjetno tiši, ali ne manje jeziv. Počeh da trpam u otvor stare džakove od cementa, polutrule krpe i druge otpatke koje nađoh oko sebe u tami, i tako napravih zid ispred zvuka.
Zelena svjetlost je jedino od čega nijesam uspio da pobjegnem. Nikako ne mogu da pronađem njen izvor niti da joj umaknem. Uzaludno zatvaram oči - ona se uvlači između kapaka i zjenica, pritiskuje me svojim pipcima, zbijena tamom, kristalnom jezom polako me osvaja od poluskvašenih prstiju nogu uz koljena pa sve do grudi koje se nekako stegle i opasale rukama kao teškim mokrim konopom. Gluho.
SALADIN
Rene Gruseu
Mladi i lijepi kralj, Ričard Plantagenet, poveo je cvijet vitezova, Ostrva i Normandije, u Svetu zemlju, da čuva Hristov grob i brani Boduenovu Franačku kraljevinu.
Kralj Ričard, vjerovatno ponesen primjerom onih krstaša s kraja jedanaestog vijeka koji su, u ime Hrista, htjeli satrijeti islam - poslije predaje garnizona koji je branio Akru, naredio je da se pobiju nekolike hiljade zarobljenika, što je štetilo glasu o njegovu viteškom ratovanju. U kasnijim bitkama, Ričard Lavlje srce, brzo je povratio ugled, za što se dijelom može zahvaliti Saladinu, sultanu Orijenta, koji je kod Jafe, usred bitke, nesalomljivom vojniku, vojskovođi željezne ruke, poslao dva arapska hata, jer "jednom kralju ne dolikuje da se bori kao pješak"; a kad se, poslije bitke Ričard razbolio, poslao mu je breskve i ljekovite napitke i sniježnu vodu sa Hebrona. Saladin je uvijek tako postupao; čojstvo i dobrota bili su prve odlike njegova karaktera.
Pri zauzimanju Jerusalima - možda i slijedeći primjer prvih muslimanskih osvajača, koji su poštovali hrišćanske bogomolje - ne samo da je sačuvao Hristov grob već je spriječio svako nasilje prema hrišćanskom stanovništvu. Siromašne hrišćane koji su napuštali Jerusalim a templari i hospitalci nijesu bili voljni da i za njih plate otkup - Saladin i njegov brat Melik el Adil, oslobodili su ili dali otkup za njih...
Ovakvi postupci bili su svojstveni Saladinu tokom sve njegove vladavine, ali i kralju Ričardu od Svete zemlje. Na njega je nesumnjivo djelovao i Saladinov primjer; možda se trudio da ga u svemu sustigne, pa je, izgleda, imao i tajne sastanke s njim, na kojima su ukazivali čast i uvažavanje jedan drugome i u velikom prijateljstvu razgovarali o bogu i kosmosu, o miru i ljubavi među ljudima, o vjerskom saglasju među muslimanima, hrišćanima i Jevrejima.
Ovo nije moglo ostati skriveno, a ni njih dvojica, zamišljajući bolji svijet nijesu to mnogo tajili, pa su njihove lijepe namjere otkrivene od fanatika koji uvijek zlo snuju...
Opskurni i tajanstveni Starac sa planine, poslao je na njih svoje asasine, nemilosrdne ubojice s leđa i iz zasjeda...
Po nekim izvorima, u isto vrijeme nestaju sultan Saladin i kralj Ričard, koji su, inače, već ranije, 1192. godine, bili potpisali mir...
Ubrzo zatim, u Engleskoj se pojavljuje željno čekani Kralj, mlad i lijep, isto kao onoga dana kad je, prije mnogo godina, otišao u Svetu zemlju...
*
Kad su prestali krstaški ratovi Đenovezi i Veneciani, nijesu više prevodili krstaše i narod u osvajanje Orijenta, niti, za još veće blago, vraćali nazad, u Evropu, ostatke preživjelih, izranjavljenih i bolesnih, ali i obogaćene templare ...
A Orijent je i dalje ostao surovo trgovište na zlatnom pijesku. |
|
